::: M E M E N T O :::

6.11.2002.
Ineskin rođendan. 23-ći. Tužan dan za popizdit.
Upravo smo se vratili sa rođendanske večere u njenih doma. Spiza je bila fina. Ugođaj obiteljski, fini.
Naša situacija s lovom je KATASTROFALNA!
Ja radim još samo sutra kod «svetog» Joze, koji mi je omogućio da doživim ovaj dan od svog rada. Već sutra trebam tražit drugi posao od kog bi mi lova trebala doći za mjesec dana. A do tad mogu živit od zraka!?!
Ništa meni u ovoj situaciji nije jasno!
Znam samo da mi je ovo najtužniji dan otkako sam ovdje u Splitu.

U meni se bore dvije struje. Jedna bi da se borim i borim i borim, makar umro i sagorio sav u toj borbi.
A druga očajnički želi mir, odmor, predah.
Razum mi govori da je šansa za izvuć se iz ovih govana minijaturna, zanemarivo mala. Bez pomoći drugih, nekakvog ČUDA, gotovo nikakva.

Zbog mene osobno, ne bi mi bilo žao da mi je ovo zadnji dan na Zemlji.
Prezasićen sam lošim iskustvima, osjećajem da mi je život u kurcu već najmanje 36 godina, i da je svaka nada u bolje i ljepše sutra tek puki san. Neostvariv.

Žao mi je Ines, boli me pomisao na bol koju proživljava, na neostvarena očekivanja i ponovna razočaranja. Žao mi je što se njena trauma zbog gubitka voljene osobe ponovo ostvaruje, jer ja zbilja ne znam kad ću otić s ove glupe planete.
Da me ne veže ljubav za nju, želja da je moj odlazak opet ne povrijedi, otišao bih smjesta.

Meni je jednostavno pun kufer osjećaja da je moje postojanje nepotrebno, neopravdano i opterećujuće svima, a najviše meni samome.
Svjestan sam krhkosti svega što postoji, i bez fine i nježne ljubavi, sve skupa, cijeli život na Zemlji, pretvara se u besmisao pakla.

A što je PAKAO? Pa evo ovo: moja Jubav sjedi solo u našoj spavaćoj sobi, u novo-iznajmljenom stanu podno Marjana i očajava.
Ja sjedim solo u kuhinji uz dvije boce vina koje sam donio da proslavimo njen rođendan. I pišem ove retke.

Ne žalim sebe. Ja bolje nisam ni zaslužio.
Ustvari, život i smrt za mene su jedno i u ovakvim trenucima ne znam šta mi je privlačnije.
Život mi se čini kao nastavak mučenja, zatvora, dosadne igre, čiji je svršetak ionako besmislen. Smrt je puno privlačnija. To je odmor, dug i ugodan, kraj problema, gladi, strahova, neizvjesnosti.

Maloprije je moja Jubav ušla u ovu kuhinju, uzela čašu, ulila vodu i vratila se u svoju sobu. U svoju samoću. I meni prolazi kroz glavu ovo: Gdje je sada Ljubav?
A ni meni se ne ide sad do nje, ne želim je zagrliti i govoriti joj da će bit sve u redu, kad ni sam u to ovaj tren ne vjerujem.
Gdje je sad moja Ljubav?

Vidim da sam slab, na izmaku snaga, volio bih da sve ovo prestane poput ružnog sna i da se probudim obasjan suncem, miran i sretan.

Zadovoljan nisam već odavno i samo glumim da mi je dobro. Zapravo sam očajan, totalno razočaran i neizmjerno tužan.
Ako je i bilo prilike da izbjegnem ovakvu sudbinu, ja je nisam prepoznao, a sad samo osjećam da mi je za sve kasno.

Eto, to je rođendan moje Ines.
I sram me je reći «moje Ines», jer osjećam da nismo trebali biti skupa, da je naša bijeda rezultat moje žeđi da budem s nekim tko me voli.
A nisam bio sposoban pobrinuti se za našu materijalnu sigurnost.
Gadim se sam sebi.

T H E E N D

26.10.2002.
Danas selim iz šupe.
Želim lipi stan na Mejama, dobar odnos sa gazdaricom, lip i sritan život u Splitu

16.10.2002.
Prošla su već dva dana otkako se Ines vratila u Split.
Ja sam bio vrlo umoran oba dana, osobito na poslu.
Čini mi se da sam nezadovoljan sadašnjim stanjem, a to je dobro. To pokreće naprijed.
Vjerujem da ću se brzo aklimatizirati i da će mi se snaga vratiti, te da ću još čak i ojačati.
Zbog odlaska na spavanje prekidam, ali zapisat ću o vikendu ( onom zadnjem u Zagrebu ) OBAVEZNO poseban zapis.

8.10.2002.
Danas pak kad sam se vraćao s popodnevne šetnje prolazio sam pored auta i opazio lokvu ispod mašine. Čini mi se nafta! Pa jebemu boga, hoće li to zlo već jednom prestati?!
Sad kad treba ići u zagreb, auto je počeo rikavati na sve strane. Brijem ipak da je ta lokva od nekog drugog auta ostala.
Kako bilo da bilo, u petak iza posla sjedam u auto i pičim u Zagreb. Ovo sranje od auta mora izdržati ovu prelaznu fazu, a poslije ko mu jebe mater!!!!
Stalno se nadam i vjerujem da je ova faza mog života zaista prelazna i prolazna. Svi ti jadi i nevolje težak su teret za psihu i treba sve to izdržati!
Inače, cijeli sam današnji dan, s obzirom da je praznik ( Dan nezavisnosti ) proveo vani, u prirodi, u šetnji i punio akumulatore.
S jedne strane znam da sam korektan i ok, i da bi trebalo da mi u životu počnu stvari ići nabolje. Ali još uvijek ne vidim pozitivnog pomaka. Čini mi se da tonem, padam sve niže i niže. Dublje od ovog izgleda da je samo GROB.
Je li to zbog one:» ČOVJEK BEZ ŽENE JE ČOVJEK BEZ MOĆI», ja ne znam, ali ponekad mi se čini da je to istina i da nas ova razdvojenost koči.
Hoće li se stvari konačno počet mijenjati kad se Ines vrati u Split? Ili kad počnemo živjeti zajedno ( kad li će pak to biti? )
Ne znam sad ništa. Preostaje mi samo živjeti i čekati.
Sretan sam što barem ovih mjesec dana u Splitu nisam bio u crnjaku.

4.10.2002.
Noćas sam sanjao dva sna.
Prvi me probudio u 4 ujutro. Ines i ja smo nešto ka kupovali. Potom je ona sidila s nekim crnokosim tipom na nekakvim skalama. Potom je otišla od mene, izgubila se na nekom okretištu tramvaja, kolodvoru… tako nešto, i više je nisam pronašao. Agonija da sam je izgubio me probudila.

U snu iza ovog ja srećem neke svoje stare prijatelje, tobože sam u društvu s njima, imam Ineskinu NOKIU i cijelo vrijeme pokušavam nazvati je ili poslati poruku. Na koncu sna mi ukradu mobitel i ostanem očajan. Ne znam ni njen roj moba napamet.
Taj me užas probudio u 5 ipo.
Onda sam ustao i zapisao u teku.

19:20
Današnji dan je bio ubitačan, osobito što sam sve dok mi se Ines nije javila, bio utučen i pod dojmom snova.
Nisam siguran više jesam li normalna osoba!?
U meni je ogroman strah da se Ineski ne desi kakva nesreća i da je ne izgubim.
Ma, toliko je lijepih djevojaka, svaka je kao cvijet krasna i draga, ali meni je moja Ines SVE I BAŠ SVE.
Doživljaji njene duše koja voli, to što sam proživio ljepote s njom prošlih vikenda u Zagrebu, ne može se usporediti s ničim doživljenim. Njen odlazak iz mog života značio bi apsolutan kraj mog postojanja. MENE NE ZANIMA NIJEDNA DRUGA, MA DA JE MILION PUTA BOLJA!

Zašto mislim da nisam normalna osoba?
Pa zato što osjećam da sam toliko OVISAN o njoj, da imam samo SMRT kao alternativu njoj.
Nisam siguran koliko je čovjek u životu slobodan živjeti kako želi. I koliko nekakve «više sile» utječu na naš život.
Ja, eto, nikad ne bi htio živjeti u podrumu – a evo živim! - i tko zna do kada!?!
Ponekad mi je sve zbrkano u glavi: s jedne strane osjećam da sam bog koji je slobodan činiti što mu je volja. Kao da je Ines došla u moj život da i to potvrdi.
Ali, protekla godina u Zagrebu bila je PAKAO koji ne bi mogao smisliti ni najperverzniji um! Di je tu logika?!?

3.10.2002.
Danas sam premro od straha. Imao sam «flashback» onog dana kad sam mislio da je s nama gotovo, jer sam se zajebao s Tipom!
Nije mi se javljala do 2 sata i već sam strahovao da joj se nije šta desilo.

No u 14:25 stigla je velika i dugačka, vesela poruka:
» Hej! Planiraj moje preseljenje u Split od 11. do 13.og! Baba mi je od jučer u bolnici, tako da mi stara ne zna koliko će imat vremena za stan, al će se potrudit. Al smo zaključile da je bolje da dođem ako se stan i ne nađe, pa ću ga tražit kad dođem. Ma bit će sve ok! Puno te volim!»
(19:14)
« Znam i ja sam cila uzbuđena. Nemogu virovat da se to događa. A stara mi je zakon! Takvoj volji i načinu na koji se odnosi prema meni stvarno se nisam nadala!»

Da. Ni ja se nisam nadao onolikoj njezinoj hladnoći kad mi je donijela stvari za Ines, kad sam prošli vikend išao u Zagreb. Bilo me frka što ću joj reć ako bude pričala sa mnom, pa me upita na primjer kako smo se ja i Ines upoznali? No, stara je bila formalna, i ne znam zašto, al osjećao sam da me gleda s prezirom.
Ne mogu i neću o tome pričati s Ines, al ne osjećam se dobro u vezi njene mame.
Instinkt mi govori da će ona pokušati na sve načine stati između nas, prekinut našu vezu pošto-poto. Valjda misli da ja nisam vrijedan njezine kćeri.
Ipak ja sam starac, rastavljen, imam dite, NEMAM NIŠTA DRUGO.
Ma, BLJA! Ne treba o tome mislit uopće!

Brine me samo što se život ne odvija onako kako čovjek planira. Osim toga, država Hrvatska je u sve većim govnima, siromašni će bit još siromašniji, a glad nije dobra za ljubavne veze.
I ja i Ines vjerujemo da ćemo uspjeti u Splitu, jer ga volimo, jer je to naš grad, al ja vidim iz dana u dan da sve skupa truli i propada sve više i više, ko moji kutnjaci, za koje nemam novaca popraviti ih.

Ponekad mi je pun kufer života, ove muke, razočaranja, nemogućnosti i nesigurnosti.
Ponekad mi se ne da više uopće živjeti.
Danas je taj dan.

2.10.2002.
Danas sam imao slobodan dan. Dobro za odmor, al užas zbog novaca. Sad kad mi treba svaka kuna, nije mi drago što nema posla.
Šetao sam oko Marjana, cijeli dan bio vani, da ne stojim u ovoj šupi gdje sam trenutno smješten.
S Ines sam se tu i tamo dopisivao, uglavnom reducirano, jer nemamo love na mobitelima (hvala bogu, na to više uskoro neće tribat trošit!)

1.10.2002.
Jutros sam stigao iz Zagreba. Bili smo Ines i ja pet dana zajedno. Bilo nam je lipo ka i uvik, al je sve bilo u sjeni moje jake prehlade, koja je zadnji dan prešla i na nju.
S faksom stvari ne idu kako je planirala i to je dodatni stres.
No ipak sada definitivno i konačno; ona dolazi u Split polovinom mjeseca. Njezina mama će nam vjerojatno nać neki zgodni stančić ili garsonijeru, i bit će to NOVI POČETAK ZAJEDNO.
Ja vjerujem svim snagama da će ovaj put uspjeh bit na našoj strani, a veza će nam bit još i bolja.
Eto.

prije dvije godine i mjesec dana.
mjesto radnje: Split

24.09.2002.
Jučer ujutro morao sam na Hvar. Taman kad sam izašao iz stana, sručio se plusak, tako da sam pokisao ko miš. Onda sam se dvi ure vozio do Hvara mokrih čarapa. Onda se na hvarskom suncu, pod luđačkim tempom par puta preznojio, a vjetar me hladio.
Danas se borim da me ne uhvati prehlada!¨
Već je osjećam u grlu, plućima i ušima.
Al ne smijem se razbolit - prvo zbog posla, a drugo što u četvrtak idem do Ines.
Ponovo ću se liječit sugestijom prije spavanja.
Znam da ću uspjet.

početak...

NAMJERAVAM OVDJE OSTAVIT ZAPISANIM MOJ DNEVNIK OD UNAZAD DVIJE GODINE, PA DO KAD SAM PRESTAO S NJEGOVIM PISANJEM.
NEKA NEŠTO I IZA MENE OSTANE, BAREM JEDNO VRIJEME...
A POTREBNO MI JE I JOŠ JEDNOM SVE SAGLEDATI, NE BIH LI BAREM MALO SHVATIO ZAŠTO MI SE DOGAĐA OVAKAV ŽIVOTNI PUT.
IAKO JE OVO MOJ OSOBNI DNEVNIK, SVI KOMENTARI SU DOBRODOŠLI I, DAPAČE, POŽELJNI.
JER VOLIO BIH VIDJETI KAKO MOJE DOŽIVLJAJE TUMAČE I DOŽIVLJAVAJU DRUGI LJUDI.
I DA IM SE SLIČNE SITUACIJE DEŠAVAJU.


P.S.postovi su sa originalnim datumima i događajima...